
Inzulinska rezistencija je složeno stanje u kojem vaše tijelo ne reagira na inzulin onako kako bi trebalo. Inzulin je hormon koji proizvodi gušterača i ključan je za regulaciju razine šećera u krvi. Na razvoj inzulinske rezistencije mogu utjecati i genetski faktori i faktori načina života.
Važno je razumjeti da inzulinska rezistencija sama po sebi često nema jasne simptome. Međutim, s vremenom može doprinijeti razvoju dijabetesa, posebno dijabetesa tip 2, kao i drugim metaboličkim problemima.
Inzulinska rezistencija nastaje kada stanice u mišićima, masnom tkivu i jetri ne reagiraju na inzulin kako bi trebale. Ovo se često opisuje i kao smanjena osjetljivost na inzulin. Inzulin je neophodan za život i za održavanje razine glukoze (šećera) u krvi u zdravom rasponu.
U normalnim okolnostima inzulin pomaže da glukoza iz krvi uđe u stanice, gdje se koristi kao energija ili se pohranjuje. Kod inzulinske rezistencije stanice “ne čuju” dovoljno snažno inzulinski signal. Zbog toga glukoza teže ulazi u stanice i može se početi nakupljati u krvotoku. Gušterača tada pokušava nadoknaditi problem tako što proizvodi više inzulina, što se naziva hiperinzulinemija.
Dokle god gušterača može proizvoditi dovoljno inzulina da “prebije” rezistenciju, nivo šećera u krvi može ostati u granicama. Ali ako stanice postanu previše otporne i gušterača više ne može pratiti povećanu potrebu, dolazi do porasta glukoze (hiperglikemije). Vremenom, hiperglikemija može voditi u predijabetes i zatim u dijabetes tipa 2.
Inzulinska rezistencija se često povezuje i sa sljedećim stanjima:
Inzulinska rezistencija može pogoditi bilo koga – čak i osobe koje nemaju dijabetes. Može biti privremena (npr. kratkotrajna upotreba steroidnih lijekova može izazvati prolaznu rezistenciju) ili hronična. Dva faktora koja se posebno često povezuju s razvojem ovog stanja su:
Porodična anamneza (npr. predijabetes, dijabetes tipa 2 i/ili PCOS u porodici) također može povećati rizik. Osobe s predijabetesom i dijabetesom tipa 2 vrlo često imaju inzulinsku rezistenciju. Mogu je imati i osobe s dijabetesom tipa 1.
Ako imate inzulinsku rezistenciju, ali gušterača uspijeva povećati lučenje inzulina tako da šećer u krvi ostaje u granicama, vrlo vjerovatno nećete imati simptome.
S vremenom se stanje može pogoršavati. Ćelije gušterače koje proizvode inzulin mogu se “istrošiti”, pa gušterača više ne može proizvesti dovoljno inzulina da kompenzira rezistenciju. Tada se razvija povišen šećer u krvi.
Kod stalno povišenih vrijednosti šećera u krvi mogu se javiti simptomi poput:
Mnogi ljudi s predijabetesom nemaju simptome godinama. Ipak, kod nekih se mogu pojaviti znakovi kao što su:
Ako primijetite ove promjene ili imate simptome povišenog šećera, važno je da se javite liječniku.

Znanstvenici i dalje istražuju sve mehanizme razvoja ovog stanja. Do sada su identificirali više gena koji mogu povećati ili smanjiti rizik. Također je poznato da debljanje može pogoršati rezistenciju, dok gubitak viška kilograma kod mnogih ljudi poboljšava osjetljivost na inzulin. Osim genetike, brojni faktori i stanja mogu dovesti do različitih stepena inzulinske rezistencije.
Stečeni uzroci (na koje često možete utjecati) uključuju:
Poremećaji određenih hormona mogu utjecati na to koliko dobro tijelo koristi inzulin. Primjeri uključuju:
Rijetka, nasljedna stanja mogu izazvati izraženu inzulinsku rezistenciju. U tu grupu spadaju sindrom inzulinske rezistencije tipa A i Donohueov sindrom. Postoje i druga rijetka stanja koja mogu biti povezana s rezistencijom, poput miotonične distrofije, Alströmovog sindroma, Wernerovog sindroma, te nasljedne lipodistrofije.
Inzulinsku rezistenciju je teško direktno “izmjeriti” rutinskim testom, a često nema simptome dok gušterača uspijeva kompenzirati povećanim lučenjem inzulina. Zato liječnici procjenjuju rizik i stanje na osnovu šire slike: medicinske historije, porodične historije, fizičkog pregleda te znakova i simptoma.
Liječnik može zatražiti krvne pretrage koje pomažu u otkrivanju predijabetesa ili dijabetesa i procjeni metaboličkog rizika:
Za dodatno objašnjenje pojmova i rizika povišenog šećera korisno je pročitati i: znakovi i simptomi dijabetesa tipa 2.

Nisu svi faktori rizika “popravljivi” (npr. dob i genetika), pa su promjene načina života temelj liječenja inzulinske rezistencije. Liječnik vas može uputiti i specijalistima (dijetetičar, endokrinolog) kako bi se napravio individualan plan.
Najvažnije promjene obično uključuju:
Vremenom, ove promjene mogu pomoći da se:
Trenutno ne postoje lijekovi koji “direktno” liječe inzulinsku rezistenciju kao zasebnu dijagnozu, ali liječnici često liječe pridružena stanja. Primjeri uključuju lijekove za krvni tlak (ako imate visok krvni tlak), metformin kod predijabetesa ili dijabetesa, te statine za snižavanje LDL holesterola, ako je potrebno.
Ne mogu se svi uzroci promijeniti, ali kod velikog broja ljudi promjene načina života značajno smanjuju rezistenciju. Hranjiva prehrana, redovna fizička aktivnost i gubitak viška kilograma često dovode do bolje kontrole šećera i nižeg rizika prelaska u predijabetes ili dijabetes tipa 2. Razgovarajte s liječnikom o realnim ciljevima i najboljem planu za vas.
Ono što jedete može snažno utjecati na nivo šećera u krvi i potrebe za inzulinom. Glikemijski indeks (GI) je alat koji pomaže procijeniti koliko brzo određena hrana podiže šećer u krvi.
Namirnice s visokim GI često imaju puno rafiniranih ugljikohidrata i/ili šećera, uzrokuju brzi skok glukoze i traže više inzulina. U praksi se često preporučuje da se ograniče zaslađena pića (gazirana pića, sokovi) i da se pazi na količine hrane kao što su:
Namirnice s nižim GI obično podižu šećer stabilnije. Primjeri koje mnogi bolje podnose uključuju:
Za ideje obroka i strukturu tanjira pogledaj: obrok za dijabetičare. Neki ljudi istražuju i specifične planove, npr. keto dijetu, ali je važno uskladiti svaki režim s liječnikom i terapijom.
Ako imate inzulinsku rezistenciju, pitajte liječnika šta možete očekivati i kako je najbolje kontrolisati. Prognoza zavisi od uzroka, stepena rezistencije i toga koliko uspješno vi i vaš liječnik upravljate faktorima rizika.
Neki ljudi imaju blagu inzulinsku rezistenciju koja se nikada ne razvije u predijabetes ili dijabetes tipa 2. Kod drugih, stanje se može poboljšati ili držati pod kontrolom uz promjene načina života.
Ako se stanje ne prepozna i ne kontrolira, s vremenom može povećati rizik od komplikacija, uključujući:

Genetika i način života zajedno utiču na rizik. Faktori rizika uključuju:
Ne možete promijeniti dob ili porodičnu anamnezu, ali možete značajno smanjiti rizik održavanjem zdrave težine i redovnim vježbanjem.
Ako vam je dijagnosticirana inzulinska rezistencija, važno je redovno ići na kontrole. Liječnik će pratiti šećer u krvi i druge parametre kako bi se uvjerio da ste u dobrom smjeru.
Obratite se liječniku ako imate simptome povišenog šećera u krvi ili predijabetesa. Posebno obratite pažnju na sljedeće upozoravajuće znakove:
Ako imate porodičnu anamnezu dijabetesa ili inzulinske rezistencije, razgovarajte s liječnikom o vašem riziku i o tome kada je najbolje uraditi probir.
Inzulinska rezistencija je stanje koje može utjecati na zdravlje na više načina. Često nema simptome sve dok se ne razvije predijabetes ili dijabetes tipa 2, zato su prevencija i rana kontrola ključni. Više provjerenih informacija možete pročitati na Mayo Clinic i NHS.
Disclaimer: Ovaj sadržaj je informativan i ne zamjenjuje pregled, dijagnozu niti terapiju. Za individualne preporuke obratite se svom liječniku.
Pingback: Predijabetes i inzulinska rezistencija: vodič