Anksioznost je među najčešćim psihičkim poremećajima današnjice, a dijagnostika je ključni korak u prepoznavanju problema i planiranju liječenja.
Povremena zabrinutost ili napetost normalna je reakcija organizma, ali kada simptomi postanu stalni, intenzivni i ometaju svakodnevni život, potrebno je stručna procjena.
Članak daje detaljan pregled kako se dijagnosticira anksioznost , koje metode koriste stručnjaci, koji su simptomi i uzroci, te kakvi su pristupi liječenju i samopomoći.
Definicija i osnovni pregled kako se dijagnosticira anksioznost
Dijagnoza anksioznosti postavlja se kada brige i strahovi prelaze okvire normalne reakcije i značajno utiču na funkcioniranje. Prema Mayo Clinic i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, dijagnoza se temelji na:
anamnezi i razgovoru s pacijentom,
kliničkoj procjeni simptoma,
isključenju drugih medicinskih stanja koja mogu uzrokovati slične simptome,
standardiziranim psihometrijskim testovima i upitnicima.
Važno je razlikovati normalnu tjeskobu (reakciju na stresne situacije) od kliničke anksioznosti, koja traje duže, intenzivnija je i ometa život.
Glavni simptomi/znakovi anksioznosti
Dijagnoza se temelji na prepoznavanju emocionalnih, kognitivnih i fizičkih simptoma:
Socijalni: stres na poslu, financijski pritisci, nedostatak podrške.
Medicinski uzroci: bolesti štitnjače, dijabetes, srčani problemi ili nuspojave lijekova.
Više o predispozicijama i genetskoj povezanosti pročitajte u članku [Uzroci anksioznosti].
Vrste / podtipovi anksioznih poremećaja
Kod dijagnostike je važno odrediti koja vrsta anksioznog poremećaja je prisutna. Najčešći su:
Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP) – stalna i pretjerana briga o svakodnevnim stvarima.
Panični poremećaj – iznenadni i intenzivni napadi panike.
Socijalna anksioznost – strah od socijalnih situacija i procjene drugih.
Specifične fobije – iracionalan strah od određenih situacija (visine, pauci, let).
Agorafobija – strah od mjesta gdje je bijeg otežan (gužve, otvoreni prostori).
Anksioznost vezana za medicinska stanja ili tvari.
Proces dijagnosticiranja: koraci koje koristi stručnjak
1. Klinički intervju
Psihijatar ili psiholog razgovara s pacijentom o simptomima, trajanju i učestalosti. Posebna pažnja obraća se na trajanje simptoma (najmanje 6 mjeseci) i utjecaj na svakodnevni život.
2. Psihometrijski testovi
Najčešće korišteni alati:
GAD-7 – upitnik za generaliziranu anksioznost.
HAM-A (Hamilton Anxiety Scale) – standard za procjenu jačine simptoma.
Beckova skala anksioznosti – za subjektivni doživljaj tjeskobe.
3. Medicinski pregled
Isključivanje drugih stanja (npr. bolesti štitnjače, srčane bolesti, dijabetes) koja mogu izazvati slične simptome.
4. Diferencijalna dijagnoza
Važno je razlikovati anksioznost od depresije, bipolarnih poremećaja ili fizičkih bolesti.
Metode liječenja i terapije
Dijagnoza anksioznosti otvara vrata ka individualiziranom planu liječenja:
Psihoterapija
Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT): pomaže u prepoznavanju i mijenjanju negativnih misli.
Interpersonalna terapija: radi na odnosima i socijalnoj podršci.
Mindfulness i ACT terapija: učenje prihvatanja emocija i fokusa na sadašnji trenutak.
Farmakoterapija
SSRI i SNRI antidepresivi – prva linija tretmana.
Benzodiazepini – kratkotrajno, zbog rizika od ovisnosti.
Beta-blokatori i triciklički antidepresivi – u specifičnim slučajevima.
Prirodni i alternativni pristupi
Mnogi pacijenti traže prirodne metode za smanjenje simptoma:
Tjelovježba – redovno kretanje smanjuje napetost.
Tehnike disanja i meditacija – regulacija stresa i nervnog sistema.
Biljni pripravci (kamilica, lavanda, pasiflora, valerijana) – mogu ublažiti simptome, ali uz oprez.
Promjene prehrane – balansirana ishrana, smanjenje kofeina i šećera.
Prevencija i samopomoć
Rana procjena simptoma – što ranije traženje stručne pomoći.
Rutine opuštanja – meditacija, joga, disanje.
Zdrav životni stil – kvalitetan san, redovna ishrana i fizička aktivnost.
Podrška okoline – razgovor s porodicom i prijateljima.
Vođenje dnevnika briga – prepoznavanje okidača i emocionalnih obrazaca.
Česte greške i mitovi
“Anksioznost nije stvarna bolest” – zapravo je klinički priznat poremećaj.
“Dovoljno je samo opustiti se” – ozbiljna anksioznost zahtijeva stručni tretman.
“Prirodni lijekovi su uvijek sigurni” – biljni preparati mogu imati nuspojave.
“Svi anksiozni poremećaji su isti” – postoji više podtipova i različiti terapijski pristupi.
Komplikacije i povezanost s drugim stanjima
Neliječena anksioznost može voditi u:
depresiju,
zloupotrebu alkohola i droga,
probleme sa snom i koncentracijom,
socijalnu izolaciju i smanjenu radnu sposobnost.
Često je povezana s drugim poremećajima poput depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).
FAQ – Često postavljana pitanja
1. Ko postavlja dijagnozu anksioznosti? Psihijatar ili klinički psiholog nakon detaljne procjene.
2. Koliko traje proces dijagnostike? Obično 1–2 pregleda uz upitnike i medicinski pregled.
3. Da li se anksioznost može pogrešno dijagnosticirati? Da, zbog sličnosti simptoma s depresijom i fizičkim bolestima. Zato je važna diferencijalna dijagnoza.
4. Mogu li sam sebi postaviti dijagnozu putem interneta? Samoprocjena može pomoći, ali konačnu dijagnozu daje samo stručnjak.
5. Koje skale se najčešće koriste? GAD-7, Hamiltonova skala anksioznosti, Beckova skala anksioznosti.
Zaključak
Dijagnosticiranje anksioznosti zahtijeva stručnu procjenu simptoma, medicinske preglede i upotrebu standardiziranih upitnika. Pravovremena dijagnoza omogućava efikasno liječenje, smanjuje komplikacije i poboljšava kvalitet života. Ako sumnjate na anksioznost, važno je potražiti pomoć stručnjaka.