
Epilepsija je jedan od najčešćih neuroloških poremećaja u svijetu i obilježena je ponavljanim, neizazvanim epileptičkim napadima. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, epilepsija pogađa oko 50 milijuna ljudi. Iako se epilepsija često opisuje “kroz napade”, njen utjecaj je širi: može obuhvatiti kognitivne poteškoće, emocionalne promjene, strah od sljedećeg napada, te socioekonomske posljedice (npr. posao, vožnja, odnosi i svakodnevno funkcionisanje).
Istovremeno, stres je sastavni dio modernog života. Kratkoročni (akutni) stres ponekad može biti “koristan” jer nas pokrene i fokusira, ali dugotrajni (kronični) stres zna iscrpiti tijelo i um, narušiti san, pojačati anksioznost i pogoršati opšte zdravlje. U tom kontekstu tema stres i epilepsija postaje posebno važna: mnogi ljudi koji žive s epilepsijom primjećuju da im stres (ili nagomilani stres) može biti okidač.
U ovom članku objašnjavamo kako stres može potaknuti epileptičke napade, zašto su neki ljudi s epilepsijom osjetljiviji na stres, te šta možete raditi svakog dana da smanjite ukupni rizik. Ako želite najosnovnije objašnjenje stresa kao pojave, pogledajte i naš vodič: što je stres i kako djeluje na organizam.
Stres je tjelesna i emocionalna reakcija na promjenu, pritisak ili doživljenu prijetnju. Kada se nađemo u izazovu, aktivira se odgovor “bori se ili bježi” i tijelo privremeno povećava budnost: brže razmišljamo, srce radi jače, a energija se preusmjerava na “preživljavanje”. Kod većine ljudi to se smiri kada izazov prođe.
Problem nastaje kada stres prestane biti prolazan i postane pravilo. Tada hormoni stresa mogu ostati povišeni, a posljedice se nakupljaju: od napetosti, glavobolje i povišenog pritiska do razdražljivosti, anksioznosti i depresivnog raspoloženja. U praksi, nije uvijek lako povući liniju između stresa, tjeskobe i anksioznosti, pa može pomoći i ovo pojašnjenje: razlika između stresa, tjeskobe i anksioznosti.

Stres se može “vidjeti” na tijelu, emocijama i ponašanju. Neki ljudi prije primijete fizičke znakove, drugi emocionalne, a mnogi kombinaciju oboje.
Ako uz stres imate izraženu nervozu ili tjeskobu, korisno je pročitati i osnovni vodič za anksioznost, jer se ta stanja često preklapaju i međusobno pojačavaju.
Epilepsija je kronično stanje mozga koje se očituje spontanim, ponavljanim napadima. Napad nastaje kada neuronska aktivnost postane pretjerano sinhrona ili “prejaka”, pa se mogu javiti promjene u ponašanju, svijesti, osjetima ili pokretima. Uzroci epilepsije mogu biti genetski, strukturni (npr. povreda), metabolički, imunološki ili nepoznati—u mnogim slučajevima ne nađe se jedan jasan uzrok.
Važno je naglasiti i “širu sliku”: mnoge osobe s epilepsijom istovremeno imaju i komorbiditete kao što su anksioznost ili depresija, a te emocionalne teškoće same po sebi mogu sniziti prag otpornosti na stres. Ako vas zanima veza raspoloženja i stresa, pogledajte i: povezanost depresije i stresa.
Za opšti pregled simptoma i uzroka epilepsije možete pročitati i informativnu stranicu: Mayo Clinic.
Mnogi ljudi koji žive s epilepsijom navode stres kao jedan od najčešćih okidača. Kod nekih je “veliki događaj” (npr. gubitak posla, selidba, prekid veze), a kod drugih kumulacija manjih stresova kroz sedmice (rokovi, porodične brige, hronični umor). U praksi, često nije jedan događaj nego “kombinacija”: stres + loš san + preskakanje obroka + previše kofeina.
Na nivou biologije, stres aktivira hormonske i neurološke puteve (posebno os hipotalamus–hipofiza–nadbubrežna žlijezda, tzv. HPA os). Tijelo tada luči hormone poput kortizola i adrenalina. Kod osjetljivijih osoba to može utjecati na razdražljivost neurona i način na koji mozak “regulira” pobuđenost. Drugim riječima, kada je sistem dugo u stanju pripravnosti, prag za napad kod nekih ljudi može biti niži.
Jedan od najvažnijih mostova između stresa i napada je san. Stres često remeti uspavljivanje, skraćuje duboke faze sna ili dovodi do čestog buđenja. Nesanica i umor mogu sniziti prag napada, a zatim napadi povećaju strah i stres—pa nastaje začarani krug.
Ako kod vas stres ide “ruku pod ruku” s nesanicom, pogledajte i: anksioznost i nesanica te praktične korake kako zaspati.

Akutni stres je kratkotrajan i obično se veže za konkretan događaj. Kronični stres traje sedmicama ili mjesecima, često zato što su stresori stalni (npr. zahtjevan posao, finansijski problemi, porodična bolest). Iako kratki stres ponekad djeluje “neutralno” ili čak motivacijski, dugotrajni stres se češće povezuje s nepovoljnim promjenama: slabijim snom, većom anksioznošću, promjenama raspoloženja i većom “osjetljivošću na okidače”.
Ako želite detaljno razumjeti razliku i primjere iz prakse, pročitajte: akutni vs hronični stres.
Veza nije jednosmjerna. Život s epilepsijom može biti sam po sebi stresan: neizvjesnost da li će se napad desiti, strah od napada u javnosti, pitanje vožnje, posao, odnosi, planiranje putovanja ili čak spavanje u tuđem prostoru. Taj stres može pojačati simptome anksioznosti i depresije, a ta stanja zatim dodatno snize otpornost.
Kod nekih ljudi se, naročito nakon traumatskih događaja, mogu razviti i snažni simptomi straha i “hiper-budnosti”. Ako sumnjate na traumu ili imate napadne uspomene i izbjegavanje, pročitajte više o: posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP).
Ne postoji garancija da će smanjenje stresa potpuno spriječiti napade, ali mnogi ljudi primijete da im stabilnija rutina, bolji san i bolja regulacija stresa smanjuju učestalost okidača i olakšavaju oporavak nakon napada. Cilj nije “nikad ne biti pod stresom”, nego prepoznati okidače, smanjiti ukupno opterećenje i ojačati kapacitet oporavka.
Kada stres i anksioznost postanu uporni, psihološka podrška može biti ključna. Jedan od najistraženijih pristupa je kognitivno-bihevioralna terapija (KBT), koja pomaže prepoznati misli koje pojačavaju stres (npr. katastrofiziranje) i zamijeniti ih realističnijim obrascima. Kod nekih ljudi korisne su i mindfulness tehnike te strukturirani programi smanjenja stresa.
Ako vam treba praktičan “prvi korak” za svakodnevicu, koristan vodič je: kako se osloboditi stresa.
Savremena istraživanja sve više proučavaju kako stres utiče na epileptogenezu (proces kojim mozak postaje sklon napadima). Posebno se istražuju HPA os, promjene u limbikom sistemu (hipokamp i amigdala), neuroplastičnost, uloga BDNF-a, te neuroinflamacija kao “most” između kroničnog stresa, depresije i sklonosti napadima. Takva saznanja otvaraju prostor za personalizovanije pristupe liječenju u budućnosti (kombinacije farmakologije, psihoterapije i neuromodulacije).
Ako živite s epilepsijom i primjećujete da stres sve više utiče na san, raspoloženje ili učestalost napada, razgovor s liječnikom je važan dio prevencije komplikacija. Hitno potražite pomoć ako se desi nešto od sljedećeg:
Za opšte smjernice o epilepsiji i kada tražiti medicinsku pomoć možete pogledati i: NHS.

Stres i epilepsija su povezani na složen, često dvosmjeran način. Kod mnogih ljudi stres može biti okidač koji, zajedno s lošim snom i emocionalnim opterećenjem, povećava vjerovatnoću napada. Istovremeno, epilepsija sama po sebi može biti značajan izvor stresa zbog neizvjesnosti i ograničenja koje stanje donosi.
Holistički pristup obično daje najbolje rezultate: prepoznavanje okidača, stabilna rutina spavanja, dosljedno uzimanje terapije, kretanje, tehnike relaksacije, te psihološka podrška kada je potrebna. Čak i male promjene (npr. bolji san i manje kofeina) nekad naprave veliku razliku u ukupnoj “otpornosti” na stres.
Ovaj tekst je informativnog karaktera i ne može zamijeniti pregled i savjet liječnika. Ako imate napade ili sumnju na pogoršanje stanja, obratite se svom neurologu ili hitnoj službi.